Ja sam student i aktivista protiv genocida, to jest, svih genocida, bez obzira na ime počinitelja ili žrtava.
U značajnoj prošlosti, moj fokus na genocid bio je iz nužde. Moja zemlja rođenja, Mijanmar – za čiju slobodu od vojne vladavine bio sam spreman dati svoj život – sada je na optuženičkoj klupi Međunarodnog suda pravde.
Njegove državne organizirane i popularno podržane masovne zločine protiv uglavnom muslimanskog naroda Rohinja dobro su dokumentirani i zakonski su proglašeni kršenjem Konvencije o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida.
Oslobodio sam se Pavlovljevog patriotizma „moja zemlja, u pravu ili nije”: genocid je moj apsolutni crveni alarm.
Tako da mi je prošlomjesečna 80. godišnjica oslobođenja Auschwitza od sovjetske Crvene armije 1945. godine bio prirodno interesantan, baš kao i slični događaji sjećanja na genocid, bilo da se oni odnose na Srebrenicu, Ruandu, Rohinje ili Kambodžu.
Ali stomak mi se okrenuo kad sam čuo riječi Tove Friedman, rođene u Poljskoj, Amerikanke Jevrejke koja je preživjela Auschwitz-Birkenau, najveći nacistički logor smrti, kao petogodišnjakinja.
Petominutni video isječak na Time magazinu prikazivao je njezin govor pred uglednom skupinom nekoliko desetaka preživjelih, kao i nekoliko predsjednika europskih država – uključujući britanskog kralja Charlesa III, poljskog premijera Donalda Tuska, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i američkog izaslanika za Bliski istok Stevea Witkoffa.
Sada, u dobi od 85 godina, Friedman je podijelila strašna sjećanja na njemačke pse čuvara koji su otvarali svoje oštre zube, na gole žene zatvorenice, i na crni dim koji je izlazio iz dimnjaka četiri krematorija u ogromnom logoru.
Govoriła je o nešto starijim djevojčicama od šest ili sedam godina – nekim bosi i većinom iscrpljenim od "gladi" – kako marširaju, drhtajući i plačući, kroz snijegom prekrivenu stazu do plinskih komora.
Auschwitz do Gaze
Dok sam slušao govor Tove Friedman s rastućim obamrlostima, pitao sam se: „Kako bilo koji ljudski bić može čuti ove priče užasa, a da ne osjeća izuzetnu bol i iskrenu suosjećanje za žrtve nacističkog genocida?“
Tokom četiri posjete muzeju Auschwitz-Birkenau, čuo sam slične jezive priče od mojih poljskih vodiča.
U jednoj od tih posjeta, dok sam hodao kroz ženski barak – gdje su zatvorenice koje su bile previše bolesne i nesposobne da proizvode robovsku radnu snagu za zajedničke projekte SS-a i njemačkih korporacija bile jednostavno ostavljene da umru – pomilovao sam dlanom drveni pod kreveta sa tri ležaja, prekrivenog vidljivim slojevima prašine, kao da će moj empatični dlan dotaknuti njihove nestale duše.
Nisam pitao da li su bile Jevrejke, Romkinje, Sinti ili poljske partizanske borkinje.
Nažalost, opsjednuta samo žrtvovanjem svojih vlastitih redova – Jevreja – u govoru Tove Friedman nije bilo nikakvog izraza suosjećanja za druge žrtve, ne samo nacističkog genocida, i svih genocida nakon Holokausta, a naročito za genocid koji Izrael provodi nad 2,3 miliona Palestinaca.
Nakon što je govorila o užasima nacističkog genocida koji je lično doživjela, Friedman je iznenada promijenila smjer i ispričala emotivnu priču o duhovnoj hrabrosti koju je otkrila u Auschwitzu.
Zatim je nastavila ponavljati umornu i staru liniju izraelske propagande, povezujući osnivanje Izraela i Holokaust: „Naša osveta je izgraditi snažnu jevrejsku državu. Izrael je jedina demokratija na Bliskom istoku… bori se za vlastito postojanje.“
Ponovo sam slušao isječak da bih shvatio njene riječi i uvjerio se da, kao aktivista protiv genocida koji podržava pravo Palestinaca da žive i podižu svoje porodice u miru, nisam tumačio nešto što nije namjeravala reći ili prenijeti u svom govoru.
Ali jedine dvije riječi koje su mi pale na pamet bile su Kafkaesque i Orwellijanske.
Poruka koju je prenosila sa govornice ispred ulaza u Muzej Auschwitz-Birkenau – uz rekvizite kao što su željeznička pruga, zgrada nacističke SS administracije i vagon za stoku – značila je potpuni obmanjivački okvir koji Izrael trenutno projicira.
Ta obmana je oblikovana i izražena kao vječna borba protiv „egzistencijalne prijetnje“ svijeta koji je ponovo prožet strahom i prezirom prema Jevrejima.
Za sve praktične svrhe, bio je to nespretan pokušaj Friedman da 15 mjeseci genocida i 57 godina ilegalne okupacije UN-om priznate Palestine predstavi kao „samoodbranu“.
Zapravo, politički cionizam kao naseljenički kolonijalni projekt nastao je među istočnoevropskim Jevrejima početkom 1880-ih. To je bilo pet decenija prije nego što su nacisti došli na vlast 1933. godine, i 60 godina prije nego što je prvi plinovod Auschwitza počeo s radom, sa sovjetskim ratnim zarobljenicima kao prvim žrtvama.
Prije nekoliko sedmica u Betlehemu, poznati palestinski teolog i aktivista, rev. Munther Isaac, oštro nam je rekao – grupi posjetilaca iz oblasti genocida i pisaca iz Japana, Južne Koreje, Kanade, SAD-a, Velike Britanije i Mijanmara, koju sam predvodio – „Izrael je doseljenička kolonija koja je izgrađena na zemlji s autohtonim narodima. Doseljenička kolonija, po definiciji, zahtijeva etničko čišćenje.“
Razotkrio je inherentnu ekspanzionističku prirodu izraelske države, ukazujući na to kako i dalje zauzima teritoriju u Siriji i južnom Libanu kroz ratove po izboru.
Banalnost zla
Ovo me vodi do duboko uznemirujuće teme koju je svaki pojedinac s društvenom savješću pažljivo izbjegavao iz straha od etiketiranja kao "antisemita".
To je, izazivanje uzdizanja jevrejskih "preživjelih" kao da su to svete figure koje posjeduju moralnu autoritetu o masovnim zločinima i organiziranoj ljudskoj okrutnosti na industrijskoj razini, a naročito o Izraelu i njegovom institucionaliziranom aparthejdu, sadističkoj okrutnosti i međunarodnim zločinima protiv autohtonih Arapa.
Imam fotografsku memoriju Auschwitza-Birkenaua.
Otprilike 150 metara od govornice gdje je Friedman održala svoj televizijski govor nalazi se SS-ov barak u kojem su nacistički ljekari ubili brojne dječije zatvorenike ubrizgavajući fenol u njih.
Govoriła je o gladi kao o nacističkoj politici, o djeci označenoj za plinske komore i njihovim "smanjenim" tijelima.
Ipak, Friedman nije spomenula današnje lidere njene snažne jevrejske države koji otvoreno izjavljuju namjeru države da izgladni svih 2,3 miliona Palestinaca u zatvoru na otvorenom u Gazi i da uništi 17.000 palestinske djece kao ciljani podkategorijski žrtveni narod.
Niti je imala bilo šta da kaže o njenoj usvojenoj zemlji, SAD-u, koji daje "potpunu podršku" Izraelu u njegovom projektu uništavanja Palestinaca – kao što je poznati jevrejski izraelski akademik Lee Mordechai sa Hebrejskog univerziteta rekao u svom dijalogu s našom međunarodnom delegacijom za Palestinu prije tri sedmice.
Friedman je očigledno sposobna prepoznati i artikulirati "moralni vakuum" Zapada i Evrope, koji je doveo do viktimizacije evropskih Jevreja pod nacističkom okupacijom 1930-ih i 1940-ih.
Ipak, okrenula je glavu dok je "demokratski" Izrael uništavao većinu Gaze u poslednjih 15 mjeseci, subvencioniran od strane njenog novca iz poreza.
Očigledno dijeli mišljenje izraelskih lidera da je globalni vapaj i protesti protiv njihovih zločina u Palestini izraz "rasprostranjenog antisemitizma", globalna manifestacija predrasuda, sumnje i ekstremizma prema Jevrejima.
godine, Američki muzej holokausta u Washingtonu intervjuirao je preminulog Louisa Walinskyja, bivšeg predsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa, koji je bio zadužen za programe obučavanja za hiljade jevrejskih preživjelih u Njemačkoj i Austriji 1947-48.
U intervjuu, Walinsky je podijelio "uznemirujuću" karakterizaciju preživjelih iz nacističkih logora – da nisu bili "najbolji ljudi". To jest, nisu bili najsvjetliji moralni ljudi.
Citirajući jednu osobu s kojom je radio vrlo blisko u vođenju tih programa obuke, Walinsky je rekao: "Ali znaš šta mi je jednom rekao (Jacob Olaseky)? To je bilo vrlo uznemirujuće."
Rekao je, "Louie, najbolji ljudi u (nacističkim) logorima nisu preživjeli. Mi koji smo preživjeli, nismo bili najbolji ljudi. Znaš šta je mislio? Ljudi koji su krali ration od drugih, koji su zaista upravljali na račun drugih. Oni koji su se odricali, ljubazni, nježni, dobri. Oni su ti koji nisu preživjeli. Osjećao je to jako, jako snažno."
Louis, koji je bio rusko-jevrejskog porijekla, rođen je u Londonu 1908. godine, a u četiri godine emigrirao je u New York sa svojim anarhističkim revolucionarnim ocem, studirao ekonomiju na Univerzitetu Cornell i radio kao učitelj u Brooklynu, New York.
Tokom Drugog svjetskog rata, Louis je služio u američkom Odboru za ratnu proizvodnju, a potom je poslan u Njemačku kao direktor zadužen za programe obuke za "dislocirane (jevrejske) osobe ili DP-ove" u američkom dijelu Savezničke okupirane Njemačke - u Minhenu – 1947. godine.
Bio je duboko uključen u transportiranje hiljada obučavanih jevrejskih izbjeglica i mašina u Palestinu prije i nakon osnivanja države Izrael u maju 1948.
Poznavao sam ga kao vrlo dragog prijatelja kojeg sam s velikom pažnjom zvao 'Ujak Lou'. On je predvodio moje vjenčanje u Washingtonu, igrajući ulogu mog zamjenskog oca, i pomogao mi na svaki mogući način u mojim aktivnostima za Slobodni Burma.
Znam da bi se on okrenuo u grobu zbog neopravdanog moralnog uzdizanja preživjelih koji i dalje govore svijetu svoje cionističke laži na štetu Palestinaca.
Preminuli nacionalni pjesnik Palestine, Mahmoud Darwish, nazvao je jevrejske Izraelce "pobjedničkim žrtvama" – ljude koji su, kada su došli u poziciju moći, snage i bogatstva, svjesno dozvolili sebi da postanu genocidni zlostavljači.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
