Kada je predsjednik SAD-a Donald Tramp uveo carinu od 25 posto na robu uvezenu iz Kanade i Meksika, kao i 10 posto na robu iz Kine, izazvao je globalni trgovinski rat u kojem su sve strane uzvratile svojim mjerama.
Kina je reagovala samo nekoliko dana kasnije, uvevši carinu od 15 posto na američki ugalj i tečni prirodni gas (LNG), dok je na određene druge proizvode nametnula tarife od 10 posto, s početkom primjene od 10. februara.
Tramp je također uveo carine na Meksiko i Kanadu, ali je njihovu primjenu odložio za mjesec nakon hitnih pregovora s dvjema susjednim državama. Evropska unija je također zaprijetila kontramjerama nakon što je Tramp zaprijetio uvođenjem sličnih tarifa i za 27-člani blok.
Agresivna američka strategija označava značajnu prekretnicu u globalnoj trgovini, potencijalno noseći velike rizike ne samo za SAD, već i za stabilnost međunarodnog ekonomskog sistema.
Američki ekonomista i profesor s Univerziteta Kolumbija Jeffrey Sachs izrazio je ozbiljnu zabrinutost zbog ovih poteza, nazivajući tarife „pogrešnim i štetnim aspektom američke državne politike“ i upozoravajući da ovaj protekcionistički pristup nanosi štetu ne samo SAD-u već i globalnoj ekonomiji.
Ova nestabilna situacija, međutim, istovremeno predstavlja stratešku priliku za Kinu da proširi svoj uticaj i potencijalno redefiniše globalni ekonomski poredak.
Rizik s visokim ulozima
Racionalizacija američke administracije za uvođenje tarifa je višestruka. Cilj je rješavanje trgovinskih disbalansa, zaštita domaće industrije i suprotstavljanje onome što SAD smatra nepoštenim trgovinskim praksama drugih zemalja.
Naprimjer, SAD često ističe trgovinski deficit s Kinom, koji je 2022. godine dostigao rekordnih 382,9 milijardi dolara, kao ključni razlog za ovakvu trgovinsku politiku. Administracija tvrdi da su tarife neophodne kako bi se „izjednačili uslovi poslovanja“ i podstakla domaća proizvodnja.
Međutim, efikasnost tarifa u postizanju ovih ciljeva je veoma diskutabilna.
Ekonomska teorija i historijski dokazi sugeriraju da tarife često izazivaju kontramjere, eskalirajući u trgovinske ratove iz kojih svi izlaze sa štetom.
Historija nudi ozbiljno upozorenje: američki Smoot-Hawleyjev tarifni zakon iz 1930-ih, koji je nametnuo značajne carine, pokrenuo je globalni talas protekcionizma s katastrofalnim posljedicama.
To je uključivalo kolaps međunarodne trgovine, pogoršanje mirnih odnosa među nacijama i, u konačnici, pad u svjetski rat.
Trgovinski rat između SAD-a i Kine iz 2018–2019. također je bio jasan primjer.
SAD je uveo tarife na stotine milijardi dolara vrijednu kinesku robu, što je potaknulo Peking da uzvrati carinama na američke proizvode, uključujući poljoprivredne proizvode poput soje.
To je rezultiralo povećanjem troškova za američke potrošače na širok spektar robe, od elektronike do odjeće, dok su američki farmeri pretrpjeli velike gubitke jer su im izvozi u Kinu drastično pali.
Studija Federalnih rezervi procijenila je da je trgovinski rat smanjio američki BDP za blizu 0,3 posto, što je ekvivalent gubitku od 62 milijarde dolara.
Osim povećanja troškova za potrošače i smanjenja konkurentnosti poslovanja, ovakve akcije remete složene globalne lance snabdijevanja.
Daljnje analize sugeriraju da je trgovinski rat američke kompanije koštao najmanje 1,7 triliona dolara na berzi i gotovo 300.000 radnih mjesta.
Trampov potez da koristi tarife kao glavni alat ekonomske diplomatije predstavlja rizik s visokim ulozima. On prijeti otuđivanjem saveznika, podrivanjem međunarodnih institucija poput Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i narušavanjem kredibiliteta SAD-a kao pouzdanog partnera u globalnoj trgovini.
Nedavni trgovinski sporovi s Evropskom unijom oko tarifa na čelik i aluminij, naprimjer, zategli su transatlantske odnose i izazvali zabrinutost za budućnost globalnog trgovinskog sistema.
Osim toga, oslanjanje SAD-a na tarife slabi sposobnost da predvodi globalne trgovinske pregovore i otvara prostor drugim zemljama, poput Kine, da učvrste svoj uticaj u oblikovanju budućnosti međunarodne trgovine.
Prilika za Kinu
Usred ove dinamike trgovinskih napetosti, Kina se nalazi u jedinstvenoj poziciji da unaprijedi svoje interese i oblikuje globalni poredak. Agresivna tarifna politika SAD-a stvorila je vakuum u liderstvu u međunarodnoj trgovini, koji Kina želi iskoristiti.
Kina je dosljedno podržavala multilateralizam, naglašavajući važnost međunarodne saradnje i sistema temeljenog na pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO).
Kako SAD povlači svoju podršku ovom pristupu, druga najveća svjetska ekonomija predstavlja se kao čvrsti branilac slobodne trgovine i globalizacije.
Ovaj stav Kina dodatno jača svojim impresivnim trgovinskim rezultatima: u 2024. godini, ukupna trgovina robama dostigla je 43,85 biliona juana (blizu 6,1 bilion dolara), što je povećanje od 5 posto u odnosu na prethodnu godinu, s izvozom od 25,45 biliona juana i uvozom od 18,39 biliona juana, pokazujući ekonomsku dinamiku i posvećenost otvorenim tržištima.
Inicijativa Pojas i put (Belt and Road Initiative - BRI) predstavlja strategiju Kine za širenje ekonomskog i političkog uticaja.
Od svog pokretanja, BRI je doživio značajan rast, s više od 150 zemalja i međunarodnih organizacija koje su potpisale sporazume o saradnji do 2024. godine.
Opipljiv utjecaj BRI-ja je očit. U Africi, željeznica standardnog kolosijeka Mombasa-Nairobi značajno je unaprijedila transport u Keniji, smanjujući vrijeme putovanja i stvarajući hiljade lokalnih radnih mjesta.
U Aziji, Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC) omogućio je razvoj termoelektrana, puteva i luka. Luka Gwadar, projekat CPEC-a, transformisana je iz male ribarske luke u glavni regionalni centar.
Ovi infrastrukturni projekti širom Azije, Afrike i Latinske Amerike stvaraju nove trgovinske rute, jačaju partnerstva i uspostavljaju mrežu ekonomske međuzavisnosti koja bi mogla izazvati tradicionalni zapadni poredak.
Rastuća ekonomska moć Kine i njena spremnost na saradnju sa zemljama na njihovim uslovima učinili su je sve privlačnijim partnerom, posebno za zemlje u razvoju.
Za podatke, Peking je sada najveći trgovinski partner za više od 140 zemalja i regiona.
U Latinskoj Americi, Kina je postala ključni trgovinski partner mnogim nacijama. Peking je ostao najveći trgovinski partner i izvozno odredište za južnoameričke zemlje tokom posljednjih 15 uzastopnih godina.
Statistike pokazuju da je trgovinski obim između Kine i Brazila dostigao 181,53 milijarde dolara u 2023. godini, a Brazil je postao prva latinskoamerička zemlja koja je prešla granicu od 100 milijardi dolara u izvozu u Kinu.
Kako se SAD povlači iz svoje tradicionalne liderstvene uloge, Kina preuzima odgovornost i nudi alternativne modele razvoja i ekonomske saradnje.
Zaključno, tarifna strategija SAD-a uvela je značajnu volatilnost i nesigurnost u globalnu trgovinsku okolinu. Dok administracija Trampa ima za cilj postizanje svojih ekonomskih ciljeva, njen agresivni pristup nosi velike rizike i potencijal za nepredviđene posljedice.
Nasuprot tome, Kina ima priliku da iskoristi ovu situaciju u svoju korist. Kroz promovisanje multilateralizma, širenje ekonomskog uticaja i pozicioniranje sebe kao odgovornog globalnog lidera, Kina bi mogla oblikovati globalni poredak u svoju korist.
Međutim, put Kine nije bez svojih izazova. Kina mora da se pozabavi sopstvenim unutrašnjim ekonomskim ranjivostima, gradi povjerenje s drugim narodima i vješto navigira kompleksnostima međunarodnih odnosa.
Naredne godine bit će ključne u određivanju da li Kina može uspješno iskoristiti ovu priliku i učvrstiti svoju poziciju kao vodeća sila 21. stoljeća.
