Predsjednik SAD-a Donald Trump iznio je zapanjujući i duboko zabrinjavajući prijedlog: “Sjedinjene Države bi trebale preuzeti kontrolu nad palestinskom Gazom i transformirati je u ‘rivijeru Bliskog istoka’.” Čak je tvrdio: „Svi s kojima sam razgovarao podržavaju ideju da SAD posjeduje taj komad zemlje.“ Pitanje je: ko su zapravo ti „svi“?

Odgovor postaje jasan kada uzmete u obzir da je Trump ovu izjavu dao stojeći pored nikog drugog do izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, arhitekta tekuće devastacije u Gazi.

Da bi još više pojačao apsurdnost, Marco Rubio, Trumpov ministar vanjskih poslova, obratio se društvenim mrežama i veselo pisao objavu na platformi X: “Da ponovo učinimo Gazu lijepom.“ Ovo je vizija koja Gazu ne vidi kao mjesto ljudske borbe, otpornosti i historije, već kao praznu parcelu zemlje — koja čeka da je „uljepšaju“ strane intervencije, bez mnogo obzira na milione života koje ona sadrži.

Gaza je ponovo dospjela na naslovnice nakon 7. oktobra 2023. godine. Okružuju je Izrael, Egipat i Sredozemno more. Kretanje u i izvan nje strogo je kontrolisano, jer je Izrael od 2007. godine nametnuo gotovo potpunu blokadu kopna, mora i zraka ove oblasti.

Ova mala površina zemlje privukla je pažnju svijeta svake jedne ili dvije godine posljednjih petnaestak godina, ali se ponekad i zaboravlja. Ako ste osoba koja prvi put u životu čita o Gazi putem ovog članka, možda ćete pomisliti da autor govori o napuštenom otoku, nenastanjivom mjestu, ili „zemlji bez naroda“.

U stvari, Gaza ima 365 kvadratnih kilometara i naseljava je 2.351.000 ljudi, što je čini jednim od najgušće naseljenih područja na svijetu, sa 6441 osobom po kvadratnom kilometru. Također, treba izbjegavati zamku statističkog pristupa, jer ljudi koji žive u Gazi nisu samo brojke, već ljudska bića s pričama i uspomenama. Oni su osobe, a ne samo brojevi. Međutim, postaje jasno da će politički jezik u Sjedinjenim Državama pod novom administracijom Donalda Trumpa biti zasnovan na dehumanizaciji Gaze.

Implikacije njegovih riječi na konferenciji za medije 5. februara su zapanjujuće. Trumpov prijedlog je očigledni podsjetnik da su u očima mnogih svjetskih lidera ljudi iz palestinske Gaze svedeni na gotovo nikakvu pozadinsku buku u geopolitičkoj igri.

Ovdje se ne radi samo o zemlji ili politici; radi se o sistematskom brisanju jednog naroda, njihove historije i njihove borbe za samoodređenje. Za Trumpa, Gaza nije mjesto patnje i otpora — ona je prilika za rebrendiranje. To je pojas zemlje koji treba „popraviti“, mjesto koje treba renovirati u „turističku destinaciju“, bez obzira na to ko tamo živi ili na desetljeća teškoća kroz koje su prošli pod brutalnom okupacijom i blokadom.

Kolonijalizam u novom ruhu

Ono što Trumpova retorika otkriva je duboko zabrinjavajući način razmišljanja — uvjerenje da Palestinci u Gazi nemaju glas, agenciju, niti pravo na samoodređenje ili glasanje.

Njihove kuće, njihova zemlja, njihovo postojanje svode se na resurs koji neko drugi treba iskoristiti, vrijedniji od ljudi koji na njemu žive. Ovo možda iznenađuje neke posmatrače, ali ovo je moderna manifestacija kolonijalizma, koja podsjeća na doktrinu Manifest Destiny u Sjedinjenim Državama — uvjerenje da nacija ima božansko pravo kontrolirati zemlju druge nacije, bez obzira na ljude koji su tamo živjeli generacijama. To je način razmišljanja koji je dugo hranio ugnjetavanje autohtonih naroda, a on je živ i zdrav u Trumpovoj viziji za Gazu.

Pravni kontekst ovog prijedloga samo produbljuje njegovu ozbiljnost. Međunarodni krivični sud (ICC) izdao je naloge za hapšenje izraelskih zvaničnika, uključujući Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta, zbog zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Međunarodni sud pravde (ICJ) osudio je akcije Izraela u Gazi kao genocid.

Ipak, Trumpove riječi čine se kao opasna legitimizacija samih akcija koje su dovele Gazu na ivicu kolapsa. Netanyahuova retorika samo dodaje ulje na vatru. U govoru ubrzo nakon 7. oktobra, gdje je infamozno Palestince nazvao „životinjama“ i pozvao na biblijsku priču o Amalečijanima, opravdavajući nasilje religijskim žarom. „Morate se sjetiti što vam je Amalek učinio“, rekao je.

Ovo nije bila obična referenca, ali stavljen u kontekst rata, može se interpretirati kao „genocidna namjera“. Netanyahu se referirao na sljedeći odlomak: „Kazniću Amalečane zbog onoga što su učinili Izraelu kada su ih napali dok su dolazili iz Egipta. Sada idite, napadnite Amalečane i potpuno uništite sve što im pripada. Ne poštedite ih; pogubite muškarce i žene, djecu i dojenčad, stoku i ovce, kamile i magarce.”

Ovo nije bio samo fizički povratak — bio je to snažan izraz prkosa, odbijanje da budu izbrisani. Tokom oslobađanja izraelskih talaca, Palestinci su izrazili solidarnost s otporom kroz pokazivanje snage: smijali su se, navijali, čak su pravili fotografije s borcima iz Al-Qassam brigada. Ovo su ljudi koji odbijaju da se povinuju okupaciji. Njihova volja nije poljuljana.

Tako, dok Trumpove riječi možda postaju naslovnice, one također otkrivaju do koje mjere će određene sile ići kako bi suzbijale palestinski otpor, slomile njihov duh i izbrisale njihovu borbu za pravdu. Ako se ova vizija dozvoli da se nastavi, Bliski istok bi mogao suočiti s budućnošću obilježenom daljom nestabilnošću, dubljom nepravdom i rastućom humanitarnom krizom.

Ali, kako je Gaza pokazala iznova i iznova, palestinska borba neće biti lako ušutkana. Bez obzira na pokušaje da ih izbrišu s karte, ljudi iz Gaze će ostati, sa svojom historijom, identitetom i borbom za slobodu.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.