Prošlog mjeseca, Ankara je bila domaćin historijskog sastanka između dva ključna strateška aktera na Rogu Afrike: Etiopije i Somalije. Obje zemlje imaju diplomatske, ali haotične odnose već gotovo tri decenije.

Turskom posredovanju u "historijskoj pomirenju" između Somalije i Etiopije predstavlja značajan napredak u upravljanju konfliktima, ističući tursku diplomatiju i vanjsku politiku koja se razlikuje od globalnih sila kao što su Sjedinjene Američke Države, Kina i Evropska unija.

Prethodno je regija Roga Afrike općenito i sukob u Somaliji, tačnije, naveo zemlje da ulažu u humanitarnu pomoć ili vojsku kako bi potkopale Al-Shababa. Ubrzo je postalo očito da se ovaj sukob ne može riješiti bez uzimanja u obzir susjedne Etiopije.

Ovo je ključno za ono što čini turski pristup jedinstvenim. Turkiye je radila na osnovu pretpostavke da dokle god postoji neprijateljstvo između ove dvije afričke zemlje, neće biti čvrstih, trajnih rješenja za kriznu situaciju.

Prema izvještaju sa Ženevske akademije, Afrika je odmah iza Bliskog istoka kada je u pitanju broj oružanih sukoba po regijama.

Kontinent trenutno pati od više od 35 neinternacionalnih oružanih sukoba, uključujući Burkinu Faso, Kamerun, Centralnoafričku Republiku (CAR), Demokratsku Republiku Kongo, Etiopiju, Mali, Mozambik, Nigeriju, Senegal, Somaliju, Južni Sudan i Sudan.

Više oružanih frakcija angažovano je u ovim sukobima, bilo protiv vladinih snaga ili u međusobnim borbama. Zapadne sile i susjedne zemlje su intervenisale u neinternacionalnim oružanim sukobima koji se događaju u Burkini Faso, Maliju, Mozambiku, Nigeriji i Somaliji.

U poređenju s drugim slučajevima građanskih ratova u svijetu, poput onih u Kolumbiji, Filipinima ili Afganistanu, sukobi u Africi rijetko se rješavaju putem mirovnih pregovora i nagodbi. To bi se moglo promijeniti jer su Somalija i Etiopija konačno pristale da se suoče sa svojim nesuglasicama.

Prema deklaraciji iz Ankare, dvije nacije će započeti pregovore najkasnije u februaru, uz posredovanje Turkiye, koji će biti završeni i potpisani za četiri mjeseca.

"Dogovor između dva susjeda (Somalije i Etiopije) sada je smanjio strahove od šireg regionalnog konflikta na Rogu Afrike", pišu Emmanuel Onyango i Tugrul Oguzhan Yilmaz za TRT Afrika. "Ujedinjene nacije, Afrička unija (AU) i regionalni blok u Istočnoj Africi, Međuvladina vlast za razvoj (IGAD), pozdravili su ovaj pakt i čestitali Turkiye na njenim posredničkim naporima."

Izazovi Somalije

U Somaliji, Al-Shabab igra ključnu ulogu u tome da Rog Afrike bude jedan od najviše konfliktnih regiona. Također, prisustvo brojnih globalnih aktera u zemlji, prvenstveno Misije Afričke unije za podršku i stabilizaciju u Somaliji (AUSSOM) i Misije Ujedinjenih nacija za prijelaznu pomoć u Somaliji (UNTMIS), čini ovaj konflikt, u izvjesnom smislu, uporedivim sa primjerom odnosa između SAD-a i Talibana.

Somalija ostaje jedna od najvažnijih tačaka fokusa posthladnoratovskog međunarodnog sistema. Bila je jedno od prvih laboratorija diskursa humanitarnih intervencija koji je nastao s kolapsom Sovjetskog Saveza.

Godine 1991, proces koji je započeo slomom režima Siada Barrea, koji je bio na vlasti od 1969. godine, ubrzo je uveo zemlju u unutrašnji sukob. Ovaj rat između plemena i vojnih vođa naišao je na regionalnu, ali i globalnu reakciju.

Posebno su napori UN-a za održavanje mira i "humanitarna pomoć" američke vojske 1992. godine razbili sukob. Međutim, ova intervencija stvorila je vlastite probleme.

Važno je imati na umu gotovo hroničnu neučinkovitost međunarodne zajednice u pomoći zemlji da se ponovo izgrade. Vraćajući se u Afganistan, nakon invazije Sovjetskog Saveza, SAD je podržao afganistanski otpor u borbi protiv osvajača. Ali kada su Sovjeti napustili Afganistan, to je učinio i SAD.

Mehanizmi postkonfliktne rekonstrukcije, transformacije i tranzicione pravde, što znači kako društva odgovaraju na naslijeđe masovnih i ozbiljnih kršenja ljudskih prava, nisu uspostavljeni ni u Somaliji ni u Afganistanu.

Ispunjavanje praznine

Praznina moći koja je nastala nakon povlačenja UN-a i SAD-a iz Somalije 90-ih godina popunjena je od regionalnih državnih i nedržavnih aktera. Zapadni susjed Somalije, Etiopija, odigrao je ključnu ulogu nakon 1996. godine započinjući prekogranične napade.

Godine 2005, islamski sudovi, koji su uspostavili vlastiti uticaj, pobijedili su vojnu elitu 2006. godine i proglasili svoju vlast u Somaliji, što je dovelo do nove intervencije Etiopije u zemlji.

Etiopija, politički podržana od SAD-a i vojno od Ugande, zajedno s Misijom Afričke unije u Somaliji (AMISOM) i Saveznom tranzicionom vladom, održala je dominaciju do 2009. godine.

Iste godine, Al-Shabab je iskoristio prazninu moći koja je nastala povlačenjem Etiopije iz zemlje i nametnuo svoj oblik vladavine, zadržavajući kontrolu nad južnim dijelom zemlje. Od svog osnivanja, a posebno nakon što je 2012. godine najavljena zakletva odanosti Al-Kaidi, Al-Shabab je postao glavni cilj "globalnog rata protiv terora" SAD-a u tom regionu.

Nakon 18 godina masovnih zločina u Somaliji, kao i susjednim Keniji i Etiopiji, Al-Shabab je pretrpio vojni poraz, povlačenje, kao i ponovo okupljanje. Stig Jarle Hansen, jedan od vodećih stručnjaka za Al-Shabab, tvrdi da su ilegalna oporezivanja, rivaliteti među zajednicama, slabosti vojske i postojanje sigurnih zona neki od ključnih faktora za opstajanje Al-Shababa.

Domaća, regionalna i globalna iskustva mogu pomoći zakonodavnim organima da zaustave rast Al-Shababa na Rogu Afrike. Kancelarija UN-a za vladavinu prava i sigurnosne institucije, koja djeluje unutar Odjela za mirovne operacije, ima odjel pod mandatom koji se bavi razoružanjem, demobilizacijom i reintegracijom.

Glavni cilj ovog procesa je doprinos sigurnosti i stabilnosti u postkonfliktnim okruženjima kako bi se mogli započeti oporavak i razvoj. Ovaj pristup primijenjen je u sukobima u Centralnoafričkoj Republici, Demokratskoj Republici Kongo, Južnom Sudanu, Burundiju, Kolumbiji, Etiopiji, Haitiju, Iraku, Libiji, Jemenu i Somaliji.

Jedan od najpoznatijih primjera ovoga je Mukhtar Robow, bivši zamjenik vođe i glasnogovornik Al-Shababa, koji je napustio grupu 2015. godine i imenovan ministrom za vjerska pitanja Somalije. Primjeri poput ovog moraju biti prošireni kako bi se naglasilo da način na koji Al-Shabab izaziva državu i ometa mir u regionu ne može da traje.

Deklaracija iz Ankare

Deklaracija iz Ankare koja je najavljena između Somalije i Etiopije postavlja temelje za slične buduće pregovore u borbi protiv Al-Shababa, budući da su obje zemlje ciljevi i žrtve ovog pokreta i imaju značajno iskustvo u tom području.

Službena izjava Ministarstva vanjskih poslova Republike Turkiye izjavila je: "Dogovorili su se, u duhu prijateljstva i uzajamnog poštovanja, da ostave po strani razlike i sporne probleme i krenu naprijed na suradnički način u cilju zajedničkog prosperiteta."

Snažan i trajni mir može se postići samo holističkim pristupom, a ne kada jedna zemlja sama pokušava da se bori. Razmjena iskustava, obavještajnih podataka i stručnosti ključna je za završetak bilo kojeg konflikta.

Ovo je bila jedna od ključnih operativnih grešaka pregovora između SAD-a i Talibana u Afganistanu. Iako Sjedinjene Američke Države nisu djelovale same u Afganistanu, već s međunarodnom koalicijom od 2001. godine, nisu uključile druge strane u postizanje održivog mira koji bi koristio svima u regionu.

U poređenju s pristupom SAD-a, inicijativa Turkiye da okonča višedecenijski krizni period omogućujući stranama da sjednu za isti stol i razgovaraju o izazovima koji su pred njima predstavlja nešto na što je regija Roga Afrike čekala.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.