Ove sedmice stupa na snagu izraelska zabrana Agencije Ujedinjenih nacija za pomoć i rad (UNRWA), prekidajući njene usluge u dva glavna područja djelovanja u Palestini – Gazi i okupiranoj Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jerusalem.

Osnovana 1949. godine kao odgovor na Nakbu, UNRWA je imala zadatak pružanja humanitarne pomoći i zaštite palestinskih prava sve dok se ne postigne pravedno rješenje izbjegličke krize. U centru toga nalazi se neotuđivo pravo Palestinaca na povratak, koje Izrael dosljedno negira.

Osim 5,4 miliona izbjeglica registrovanih pri UNRWA-i, najmanje još pet miliona Palestinaca prisilno je raseljeno zbog cionističke kolonizacije. Pravo na povratak pripada svima njima.

Proračunati napad na Palestinu

U oktobru je izraelski parlament usvojio dva zakona usmjerena protiv UNRWA-e. Prvi zabranjuje rad ove agencije unutar granica iz 1948. godine. Drugi zabranjuje izraelskim zvaničnicima bilo kakvu saradnju s UNRWA-om.

Ovi zakoni su osmišljeni s ciljem ukidanja palestinskog prava na domovinu i daljeg slabljenja agencije koja ih podržava. Oni su, također, vrhunac decenijskih napada Izraela i njegovih saveznika, koji nastoje rasformirati UNRWA-u u sklopu šireg cionističkog kolonijalnog projekta.

Za 2,1 milion Palestinaca u Gazi, ovo će onesposobiti napore za obnovu topline njihovih domova i sigurnosti osnovne infrastrukture uništene izraelskim istrebljivačkim nasiljem. Također će dodatno otežati obnavljanje života i iscjeljenje od noći provedenih pod nebom u plamenu i dana protegnutih između spore i brze smrti uz sve manju količinu hrane.

Na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu, 49.000 učenika bit će primorano da napusti škole UNRWA-e, ostavljajući ih ili bez obrazovanja ili, u slučaju Jerusalema, prepuštene izraelskim nastavnim planovima koji iskrivljuju, dehumanizuju i brišu njihovu historiju i kulturu.

Gotovo milion Palestinaca bit će uskraćeno za medicinsku njegu. Gubitak hiljada radnih mjesta dodatno će gurnuti Palestince u ekonomsku nesigurnost, produbljujući ciklus projektovanog razvoja.

Politički ciljevi i neoimperijalne strategije

Rasformiranje UNRWA-e nije samo humanitarna kriza; to je politički manevar. Cionizam je odredio Palestinu za brisanje u sklopu šire regionalne strategije. U ovom imperijalističkom okviru, SAD i EU finansiraju represiju, Izrael je sprovodi, lokalna buržoazija pristaje, a UN pruža tanki veo legitimnosti. Vrijeme zabrane poklapa se s promjenom izraelske taktike.

Dok je intenzitet genocida u Gazi privremeno usporio, nasilje na Zapadnoj obali — posebno u izbjegličkim kampovima Jenin i Tulkarem — eskaliralo je.

Cionističke snage koriste zračne napade za uništavanje infrastrukture neophodne za život, ometanje medicinske njege i masovna raseljavanja, dok istovremeno nastavljaju svakodnevno širenje naselja i masovna hapšenja.

Palestinci se danas suočavaju s istim ugnjetavačkim silama kao tokom pobune 1936-39: sebičnim vođstvom, saučesništvom arapskih režima i cionističko-imperijalističkom dominacijom.

U srcu ovih dinamika nalazi se palestinsko izbjeglištvo — osnovna posljedica cionističke kolonizacije. Od 1948. godine, Izrael je raselio više od 10 miliona Palestinaca, većinu potomaka Nakbe, odvajajući ih od njihove domovine.

Pravo na povratak prijeti temeljima cionizma jer dovodi u pitanje izraelsku kolonijalnu realnost, izgrađenu na uništenju i raseljavanju.

Napadi cionističko-zapadne osovine na UNRWA-u imaju za cilj depolitizaciju njenog mandata, dok istovremeno kristaliziraju palestinsko izbjeglištvo u trajnu humanitarnu krizu kojom se upravlja, ali se ne rješava.

Iako status palestinskih izbjeglica i njihovo pravo na povratak ne mogu biti isključivo određeni UNRWA-om ili bilo kojom međunarodnom agencijom — jer je to stanje koje proizlazi iz sprovođenja cionističkog kolonijalnog naseljavanja — ovi napadi slabe sposobnost UNRWA-e da unutar UN-a zastupa palestinske političke zahtjeve.

Štaviše, snažna zavisnost agencije o donatorskom finansiranju pretvorila ju je u polukorporativni entitet, oslonjen na nestabilne strane fondove, dodatno podrivajući njenu sposobnost da podrži palestinske političke aspiracije. Ovo je, međutim, simptom neoliberalne eksploatacije koja se, maskirana u humanitarizam, odnosi prema Palestincima kao prema potrošnoj robi u okviru zapadne imperijalne ekspanzije.

Palestinci su stoga taoci globalne strukture osmišljene da ih liši autonomije.

To se, između ostalog, ogleda i u činjenici da su svi visoki zvaničnici UNRWA-e nisu Palestinci, koji donose odluke za 5,4 miliona izbjeglica, ali često protiv njihovog nastojanja za nacionalno oslobođenje.

Integracija?

U međuvremenu, američki imperijalizam zadao je još jedan udarac zamrzavanjem svih USAID projekata — osim onih u Izraelu i Egiptu — i obustavljanjem vojne pomoći svim zemljama osim Izraelu, Egiptu i Jordanu.

Suspenzija USAID-a služi kao prisilni mehanizam za apsorpciju hiljada Palestinaca koje izraelska brutalna kampanja planira protjerati u narednim mjesecima. Naprimjer, u Jordanu, gdje USAID ima ključnu ulogu u podršci javnim službama poput zdravstvene zaštite, pravosuđa i vodosnabdijevanja, zamrzavanje sredstava vrši pritisak na Kraljevinu da učestvuje u ovom planu. Plan je godinama bio u pripremi, ali tek nedavno je SAD otvoreno ohrabrio Egipat i Jordan da podrže novi talas prisilnog palestinskog egzila.

Posljednjih godina, stručnjaci i međunarodne organizacije predlagali su integraciju u zemlje domaćine ili preseljenje u treće zemlje kao načine da se Palestincima, koji su prisilno smješteni u izbjegličke kampove više od sedam decenija, osigura makar minimum prava i emancipacije.

Iako je pristup građanskim i političkim pravima na mjestima egzila od suštinske važnosti, ovi prijedlozi ne smiju biti iskorišteni kao oružje za potiskivanje centralne borbe za povratak. U ovom trenutku, takvi narativi rizikuju da legitimiraju prisilna protjerivanja pod maskom pravnih rješenja, brišući palestinske zahtjeve s globalne agende.

Pristup pravima nikada ne smije služiti kao strategija za umanjivanje ili marginalizaciju ključne borbe za povratak i nastojanja da se ona ostvari. Trenutno je ključno prepoznati kako se takvi narativi i rješenja mogu zloupotrijebiti — bilo da bi se otežao opstanak Palestinaca usred genocida ili da bi se ugušio otpor protiv prisilnog raseljavanja.

Mnogi Palestinci na Zapadnoj obali već posjeduju jordansko državljanstvo — naslijeđe Nakbe i Osla. Ako Palestinci budu primorani da se presele u Jordan ili treće države pod izgovorom naturalizacije i preseljenja, ova strategija, predstavljena kao pravno rješenje, na kraju će legitimirati dalja prisilna protjerivanja i izbrisati njihovo pravo na povratak s međunarodne agende.

To će olakšati eliminaciju 10 miliona Palestinaca kao političke sile koja se suprotstavlja zapadnoj imperijalnoj ekspanziji.

Vrijeme za povratak

Pravedno rješenje ne može proizaći iz istih institucija i struktura koje su decenijama održavale palestinsku patnju i pljačku njihove zemlje. Takve alternative samo preoblikuju potčinjavanje naroda.

Odgovor leži u čvrstoj odlučnosti samih Palestinaca. Tokom posljednjih 16 mjeseci, uprkos više od stoljeća oduzimanja prava i egzila, uključujući 480 dana brisanja kroz naseljenčko-kolonijalnu agresiju, Palestinci su sami pretvorili povratak iz dalekog sna u opipljivu stvarnost.

Kako se palestinski izbjeglice u Gazi vraćaju prema svojim uništenim domovima u Gazi, Beit Lahiji, Jabaliyi i Beit Hanounu, ovo označava samo početak njihovog Velikog marša povratka. Osamdeset posto stanovništva Gaze potiče od onih koji su protjerani iz 247 sela u centralnom i južnom Palestini kroz valove cionističkih masakara.

Ovo mora biti vodič za svako pravedno i trajno rješenje — ono koje vraća Palestince u njihove domove, na njihovu zemlju i dostojanstvo iz kojeg su bili prisilno protjerani predugo: povratak 10 miliona Palestinaca u njihova 1.193 originalna grada i sela.  

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.