Svrgavanje Bashara al Assada i promjena režima u Siriji u roku od dvije sedmice, nakon što je opozicija napredovala iz Idliba i Daraa, mnoge je iznenadilo. Assad je svrgnut nakon 13 godina građanskog rata, ali ovaj događaj je zapravo rezultat procesa koji je počeo prije otprilike 100 godina.
Na petu godišnjicu sirijskog ustanka, u martu 2016. godine, komentatori su tvrdili da je revolucija propala. Arapsko proljeće se pretvorilo u Arapsku zimu, a Sirija je, posebno, postala zamrznut slučaj.
Međutim, revolucionarna dinamika nas prisiljava da razmišljamo izvan geopolitičke analize, koja se fokusira na ulogu regionalnih i globalnih aktera. U slučaju Sirije, istrajnost sirijske opozicije omogućila je da se sjećanje na brutalnost Assadovog režima održi živim, čak i u dijaspori.
Društvene i političke dinamike nedavne revolucije u Siriji, koja se dogodila 8. decembra, bit će temeljitije analizirane u narednim decenijama iz različitih uglova. Ako budemo dovoljno sretni, čitat ćemo svjedočanstva svih uključenih strana o tome kako je ovaj revolucionarni "blitzkrieg" postignut i kakva je bila reakcija Assadove porodice.
Međutim, jedna stvar bi sada trebala biti jasna: sirijska revolucija se mora analizirati kao nastavak procesa koji nije započeo 2011. godine, već seže unazad do antikolonijalne Velike sirijske pobune protiv Francuske 1925. godine.
Revolucija je proces, a ne događaj
Revolucija je struktura, a ne trenutni događaj. To je generacijski fenomen u kojem svaka nova generacija uči iz iskustava svojih prethodnika. Revolucija ima svoje oči, uši i um. Kada se stvore pravi uslovi, može se upaliti i iznenaditi sve. Upravo to se dogodilo u Siriji.
Možda zvuči kao pretjerivanje, ali savremeni politički sistemi širom svijeta nisu doživjeli promjenu kakva se dogodila u Siriji. Da, svrgavanje Assada dogodilo se nakon što je oluja Arapskog proljeća 2011. godine stigla do Damaska i kulminirala u 2024.
Međutim, ne može se uporediti s brzim promjenama režima koje su se dogodile u drugim zemljama pogođenim talasima protesta, poput Tunisa i Egipta.
Zine El Abidine Ben Ali vladao je Tunisom od 1987. do 2011. godine. Hosni Mubarak je vladao Egiptom od 1981. do 2011. godine. Ben Alijeva vlast završila je nakon 28-dnevne kampanje građanskog otpora. Mubarak je morao odstupiti nakon 18 dana građanske neposlušnosti.
Kada su vjetrovi Arapskog proljeća stigli do Damaska 2011. godine, sjećanje na prethodne pokušaje svrgavanja diktatora bilo je još svježe. To je postalo još jasnije nakon što su prošlog mjeseca konačno otvorena vrata zloglasnog zatvora Sednaya.
Generacija revolucije
Jedan od primjera je sirijski vojni pilot Ragheed Al-Tatari, koji je zatvoren 1980. godine u dobi od 27 godina zbog odbijanja da bombarduje civile u Hami. Oslobođen je nakon 43 godine. Generacija koja je započela prve korake revolucije dolazila je iz različitih kultura, profesija i gradova.
Poziv na promjenu u Siriji uvijek je bio isti – jednostavan, ali postojan, već 100 godina, od 1925. do 2025. godine. Kada su se Sirijci pobunili protiv francuskog mandata, njihovi zahtjevi su se pozivali na poznati slogan Francuske revolucije: "Sloboda, jednakost, bratstvo."
S druge strane, Assadov režim i njegovi simpatizeri osmislili su svoj poznati slogan: "Assad ili spaljujemo zemlju." Upravo to se i dogodilo nakon 13 godina građanskog rata – tačno 13 godina, 8 mjeseci i 23 dana.
Uprkos političkoj krizi i zastoju u Libiji i Jemenu, možemo reći da je s revolucijom u Siriji Arapsko proljeće relativno završeno, padom Bashara al Assada. Nova sirijska vlada pokušava redizajnirati politički, ekonomski i vojni sistem zemlje iz temelja, što nije nimalo lak zadatak.
Da bismo stavili stvari u perspektivu, treba naglasiti da je Sirija oduvijek bila politički nestabilna. Između 1922. i 1970. godine, u zemlji se dogodilo 16 promjena vlasti, od kojih je sedam izvedeno vojnim udarima. Prije nego što su Assadi preuzeli kontrolu, većina lidera trajala je na vlasti prosječno 18 mjeseci.
Revolucionarni zamah
Iako je Arapsko proljeće završeno, nemiri na Bliskom istoku se nastavljaju.
Nakon godinu i po genocida u Gazi koji je provodio Izrael, sirijska revolucija nas je podsjetila na činjenicu da je politička promjena moguća.
Da li bi svrgavanje Assada moglo dovesti do Arapskog proljeća 2.0? Ovo je legitimno pitanje. No, barem za sada, sirijska prelazna vlada i njene vanjskopolitičke inicijative ne pokazuju nikakve pokušaje da "izvoze" svoju revoluciju u regiju.
Revolucija je borba za osnovne ljudske potrebe i dostojanstvo. To je, na neki način, pobuna protiv starog poretka koji nastoji fokusirati pažnju javnosti na "veću sliku" ili "strane i domaće neprijatelje," umjesto da narodu omogući da napiše vlastitu historiju.
Sirija pod vladavinom dva Assada bila je savršen primjer ovog principa.
Tri sedmice prije nego što je svrgnut, Bashar al Assad je govorio na Izvanrednom samitu Arapske i Islamske zajednice, ne libeći se da Siriju predstavi kao branitelja palestinske stvari.
Međutim, upravo je njegov otac, Hafez al Assad, pomogao fragmentaciji palestinskog otpora ciljanim napadima na njegove aktivnosti u Libanu.
Iako je Sirijska Republika formalno stekla nezavisnost povlačenjem posljednjih francuskih trupa 17. aprila 1946. godine, pravi trenutak kada su sirijski ljudi stekli slobodu bio je kada je Bashar al Assad pobjegao iz Damaska u Moskvu.
